Plan je nastao. Ide se u planinarenje. Ostali smo na kraju samo Vibor i ja. I eto. Prozvan je. Prvi predsjednički izlet. Krenuli smo put Rijeke. Gremo u Gorski kotar.

 Nisam pojma imao kamo smo se zaputili. Jedino što sam znao kada sam pristao na ovo jest da idemo u planinarenje. Idemo na "svjež zrak". Malo se penjati, uživati u prirodi i društvu, maknuti se iz Zagreba i faxa, i odmoriti dušu i misli pustiti na pašu te pritom napuniti baterija za nove pobjede.

Stigli smo mi u Podkilavac, malo mjesto (selo) iznad Dražica. Za one neupućene (poput mene na početku ovoga putovanja) to je malo mjesto iznad Rijeke. Ostavili smo svoje prijevozno sredstvo kojim smo stigli do ovoga mjesta. Nakrcali se naprtnjačama i krenuli u brda. Meni u nepoznato. Krenuli smo prema Planinarskome Domu Hahlić, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 1100 metara. Krenuli smo putem Mudne doline, pa do vrha Mudne doline, pa nakraj prema P.D.Hahlić.

Ali prije svega. zanimljivosti ovoga putovanja. Najbolji dio cijeloga putovanja bijaše u prvih nekoliko sati dok smo se kretali kroz Mudnu dolinu. To vam je kanjon između dviju planina stvoren pod utjecajem vode. Svake godine on presušuje tijekom proljeća i ljeta, uz izuzetke kada bujica nadire tijekom kišnoga razdoblja. Na momente smo prolazili prolazom širine jednoga metra. A pri ulazu u sam kanjoj morate se penjati uz tako zvane "skokove"; to su strmi zidovi kanjona visine od 5 do 7 metara, što stvaraju predivne slapove u kišnome razdoblju dok voda teče ovim prostorima. To nažalost nismo imali prilike vidjeti. Putovanje kroz sami kanjoj završava na vrhu planine kada se izlazi u jednu dolinu, s koje puca predivan pogleda na cijeli Riječki zaljev i neke od naših otoka, kao što su Krk, i predivni Krčki most koji povezuje obalu sa Krkom.

Ušli smo u šumu i dalje se nastavili penjati u vis, prema vrhovima. Krenuli smo putem Planinarkog doma Hahlić, ali prije toga stali smo i prizalogajili. To je već bilo četiri sata nakon što smo krenuli iz podnožja planine. Nailazili smo putom na razne doline, udoline i vrhove. Neke puno drveća, malih i velikih grmova, trave, ili samo kamenja.

Išli smo put domu. Tražiti smještaj. Topli po mogućnosti, jer hladan vjetar je pirio dok je sunce pičilo, i grijalo. Susreli smo omanju grupu planinara koji su krenuli prema dolje. Rečeno nam je da se dom preuređuje i da nema smještaja. Tada je bila nastala mala panika. Pa mi nemamo nigdje za prespavati, a već je prošao jedan sat. A bilo je opcija raznih. I tako napokon stigli smo u planinarski dom.

Vibor je krenuo da se obračuna sa domarom doma da nam dopusti noćenje. I uspio je u svome naumu. Pošto smo bili samo nas dvojica uspjeli smo dobiti dozvolu sa noćenje. Zgodan starček je domar ovoga doma. Čudan po svojoj prilici. Nikada ne znate da li zeza ili je mrtvo ozbiljan. I ima čudne ispade. Na primjer, krenusmo mi na spavanje, tek devet sati. I tako mi na wc, otvorili malo prozor jer bilo je jako vruće prilikom grijanja na ogrijev. I malo smo bili i bučni. Eto njega. Stiže sa potkrovlja. Otvara vrata, i dere se sa njih. "Tišina. Ja želim mir. Na spavanje." Vibor i ja se pogledamo, ščućurimo u svoje vreće i pustimo ga da ode, a mi na spavanje. Zanimljivo iskustvo.

Ali prije toga. Još smo mi stigli popeti se na obližnji planinski vrh, znan kao Fratar. Nalazi se na 1378 metar nadmorske visine s kojega puca nevjerojatno predivan pogled. I na kojemu puše nevjerojatno hladan vjetar. Na vrhu smo sreli gospodina iz Poljske sa njegovim pesekom. Ali čovjek živi i radi u Zagrebu. Da se ne brinete što radi čovjek na jednodnevnom izletu i to iz Poljske da je stigao. E pa nije. I tako smo mi uživali u pogledu i krajaloku. I nismo htjeli sići dole. Htjeli smo ostati gore. Ali lagano se sunce spuštalo, i bilo je vrijeme da krenemo prema domu. Da se vratimo, najedemo, uživamo, dočekamo noć i odemo spavati. Jer sutrašnji dan je novi dan, za još mnogo novih dogodovština i osvajanja vrhova. Sutra krećemo na osvajanje Obruča.

Noć je zašla. Spustila se među drveće. Među nas. I otišli smo na spavanje. Dobili smo uputu da ako čujemo nekoga da lupa na vratima da ne otvaramo. To su pijani ljudi iz doline došli se malo provoditi. Čudno, ali istinito. Ja sam zaspao. A Vibor je viđao ljude po noći. Zgodno.

I tako je jutro svanulo. Nije. Magla je svugdje oko nas. Nevjerojatno. Sedam sati je ujutro. A mi prst ispred nosa ne vidimo. I tako mislili smo da će se to razići. Najeli se. Pripremili za nova osvajanja vrhova, ali magla se ne diže, već na momente slabi pa ponovno jača. Odlučili smo. Idemo prema dolje. Danas počinju radovi na Planinarskome domu. I mi nemamo što ovdje raditi, pa gremo nazad. Ali prvo put za Rijeku, nahraniti se, malo uživati, pa za Zagreb.

Tek kada smo krenuli prema dolje shvatili smo da to nije bila magla, već oblak se nadvio nad vrhove planina. Kako god okrenete ništa ne vidite dalje od tri do četiri metra od sebe. I krenuli mi na put. I to kroz strmi puteljak. Stvarno stmo. Nevjerojatno strmo. Ali svaka nova stvar je novi doživljaj. I naletjeli smo na takav prizor da smo se morali sjesti i uzeti daha. Uživati malo. Odmorili se, opustili i uživali. Krenuli dalje. Napokon se domakli šume i puteljka šumskoga. Šetali mi tako prema naselju, prema novome mjestu, prema našemu automobilu. Ali ne. Ne bi bilo putovanje pravo da nas kiša ne opere, barem malo. Na početku putovanja nas je malo oprala, a sada je padala ko luda. I tako smo se mi šetali, a kiša je pljuštala. Ne bi čovjek vjerovao kako se vesli automobilu i suhome prostoru kada se smrzava na kiši.

Ostavili stvari u prtljažnik. Sjeli u vozilo i krenuli put Rijeke. Pa potom toga put Zagreba. Sve u svemu bijaše to prvi "Predsjednički izlet", ali ne i posljednji.

Na kraju i neke malene slikice smih događaja koji su uhvaćeni u vremenu i sačuvani za sva vremena:












Sve ostale slike i ove već prikazane možete naći i u prirodnoj veličini i to na linku koji slijedi! Klikni!